Osnovna škola Josipa Broza Kumrovec

Ja kao snjegović

Jednu noć počeo je padati gusti snijeg. Svojim bijelim pokrivačem prekrio je cijelo mjesto.

Odmah ujutro jedan maleni dječak izjurio je van. Zakotrljao je par gruda u snijegu te ih stavio jednu na drugu, a i grane sa svake strane. Jedna mrkva, dva kamenčića, stari lonac i eto me! Postao sam snjegović! Zahvalio bih se dječaku što me oživio, ali mi nije napravio usta pa to nije bilo moguće.

Dani su prolazili sporo. Mnogo puta poželio sam da se mogu i ja igrati s ostalom djecom, da mogu ići u školu, a ne ovako nepomično stajati. Bio sam okrenut prema kanti za smeće što i nije bilo baš zanimljivo. Dobro je što moja mrkva nije najbolje osjećala mirise koji su se širili iz kante.

Nije lako biti snjegović! Jednom je do mene dotrčao mali psić. Ponadao sam se da je to prilika za igru. Veselo sam mahao svojim granama, a on svojim repićem. Pomislio sam kako je to početak divnog prijateljstva dok nisam osjetio nešto toplo. Moj nesuđeni prijatelj popišao se na moje noge i odjurio. Svi oko mene imali su ledenije srce od moga!

Tada sam se probudio jer mi je bilo jako hladno. Bio sam na svom krevetu, u svojoj sobi, a pokrivač mi je skliznuo na pod. Bio je to samo san. Ujutro sam izašao van i radio društvo svom pravom snjegoviću.

Petar Županić, 2. a

       Ja kao snjegović         

Pao je snijeg. Kroz noć palo ga je više od pola metra. Ujutro rano od male grudice nastala je moja glava. Djeca su mi složila i trbuh te me postavila ispod velikog oraha. Stavili su mi mrkvu umjesto nosa, grane umjesto ruku, gumbiće umjesto očiju i kamenčiće umjesto usta.

Svakog dana mirno stojim i promatram lijepu, bijelu prirodu i djecu. Osjećam se beskorisno i jako usamljeno. Razmišljam o djeci i njihovoj igri. Stvarno sam jako tužan. Stojim kao kip. Kada gledam djecu razmišljam o tome da barem mogu oživjeti, da im se barem mogu pridružiti.

Jednoga dana zasjalo je sunce i ja sam polako zauvijek nestao.

Mihael Preglej, 2. a

Ja kao snjegović  

Bila je zima i vani je počeo padati gusti snijeg. Napadalo ga je jako puno.

Odlučio sam napraviti snješka, ali onda sam se nečega dosjetio. Neću napraviti snješka već ću ja postati snjegović. Dobro sam se obukao, stavio bijelu plahtu na sebe, na kapu navukao lonac, a u ruke čvrsto primio metlu. Postavio sam se blizu ceste. Već se počeo spuštati mrak. Susjedi su išli u šetnju. Govorili su da je snjegović jako lijep. Onda sam ih pozdravio. Susjeda se prestrašila i pala u snijeg pa smo se svi smijali. Više nikoga nije bilo pa mi je postalo dosadno. Razmišljao sam da li je i pravom snjegoviću dosadno i da li kad djeca odu i on poželi imati prijatelja.

Lijepo je biti snjegović, ali bez prijatelja postaneš tužan i poželiš se brzo otopiti.

Nikola Ilovar, 2. a

Ja kao snjegović  

Pao je snijeg. Dvije sestre veselo su se igrale i nastao sam ja.

Moj dan je jako kratak. U zoru budim se s pjevom veselih vrapčića. Otpratim užurbane ljude na posao. Nakon toga slijedi mala igra grudanja sa sestrama na putu do škole. Poslije provodim vrijeme s razigranim vrapčićima. Igra s njima tako je zabavna da mi vrijeme brzo proleti. Kad se sestre vrate iz škole slijedi snježna igra sve do večernjih sati. Kad padne noć i ja mogu malo odmoriti i uživati u mjesečini.

Od kada sam nastao ne skidam osmijeh s lica. Nadam se da će zima što duže trajati kako bih se što više naigrao i uživao u društvu mojih novih prijatelja.

Sretan sam jer su me svi prihvatili kao da sam njihov, kao pravog prijatelja.

Helena Erdelić, 2. a