Osnovna škola Josipa Broza Kumrovec

Povodom 23. obljetnice sjećanja na žrtvu Vukovara  učenici osmog  razreda pod vodstvom profesorice Božice Berc osmislili su  prigodni program kojim su uz stihove, domoljubne pjesme i crno-bijele fotografije u kino dvorani škole ostale učenike kroz prezentaciju i plakate podsjetili na strahote i patnju Vukovara tijekom Domovinskog rata. Posebnu su pozornost posvetili prognanicima koji su ratne godine proveli u Kumrovcu te su tom prigodom iznijeli rezultate do kojih su došli pretražujući matične knjige škole iz ratnog razdoblja. Tako su sastavili popis Vukovaraca, 116 učenika koji su upisali našu školu te istaknuli kako su četiri Vukovarca u Kumrovcu završila osam razreda osnovne škole. Izradili su i  grafičke prikaze spomenutih upisa iz kojih je vidljivo da je šk. god. 1992./93. upisano najviše prognanika, njih 45. Uvidom u matične knjige također se pokazalo da su se učenici iz Vukovara dobro snašli u novoj školskoj sredini. Aktivno su se uključili u sve izvannastavne aktivnosti te su postizali zavidne rezultate u  literarnim i likovnim izričajima te sportskim natjecanjima.

Učenici su zamolili Maju Ergović - prognanicu iz Vukovara da se prisjeti godina provedenih u Kumrovcu. Maja nam je napisala:

,,Bio je to studeni 1991. kada sam kao djevojčica od 7 godina morala napustiti svoj grad, napaćeni grad, srušeni grad, grad Vukovar. Grad koji su uništili Srbi agresori. Majka, sestra i ja uputile smo se u nepoznato, tata je ostao braniti Vukovar. Smjestile smo se u naselje Rokovci pored Vinkovaca, svaki dan bio je kao godina, jer nismo znali  da li je tata živ, gdje je, da li ima što jesti, piti.

Nakon mjesec dana iščekivanja, jedno hladno jutro pojavio se na vratima, nismo ga mogli prepoznati, njegove svjetlo plave traperice sad su bile traperice od blata, smršavio je, bio je ispaćen i promrzao. Svi četvero zagrlili smo se, taj trenutak pamtit ću cijeli život. Tata je živ, vratio se! Bože, hvala ti!

Nakon nekoliko dana, organizirano smo prebačeni u Kumrovec, u jedan hotel. Hotel je bio pun prognanih ljudi, ljudi koji dijele sudbinu istu kao i mi, ljudi koji su morali napustiti svoje domove, parkove, svoju ravnicu. S vremenom hotel je postao naš dom.

Krenula sam u školu, u drugo polugodište 2. razreda. Nas petero u razredu bili smo prognanici. Sve nam je bilo novo, nova škola, novi učitelji, prijatelji, okolina, ali „domaća“ djeca, Kumrovčani i djeca iz Zagorskih Sela učinili su sve kako bi se osjećali kao doma, kao u svojoj školi, svom gradu. Ta djeca, ti učenici postali su nam veliki prijatelji. Pomogli su nam u svemu. I nikad im to neću zaboraviti. Učinili su me u tuzi sretnim djetetom. S većinom sam i dalje u kontaktu! Neki su me čak i posjetili u mom domu, u Vukovaru.

U Kumrovcu sam provela nekoliko godina, koje će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Tamo sam proslavila puno rođendana i primila sakrament sv. Pričesti. Kumrovec i ljudi koje sam tamo upoznala dio su mog života i uvijek će to biti.

Po povratku u moj Vukovar prijatelji iz razreda kupili su mi velikog plišanog zeca, kojeg i dan danas imam, koji me sjeća na moje divne prijatelje i na divne dane provedene u Kumrovcu.

Kumrovčani, hvala Vam na svemu!!''

Osmaši su za kraj izrekli čuvenu rečenicu Siniše Glavaševića: A Grad? Za njega ne brinite. On je svo vrijeme bio u vama, samo skriven, da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi te otpjevali pjesmu Iznad polja makova.  

Galerija slika